Svijet je postao neka vrsta javne izložbe: sve se izlaže. Ne samo robu, nego i tijelo i dušu. Takvo izlaganje ukida tajnu, intimnu, skrivenost. Sve je izvanjšteno. Širi se navika koja je zarazila i ponašanje mladih: imam osjećaj da živim samo ako se pokazujem.
U knjizi znakovita naslova Neugodni gost. Nihilizam i mladi talijanski filozof i psiholog U. Galimberti pokušava naznačiti uzroke i posljedice ništavila i ravnodušnosti koji danas sve više zahvaćaju mlade ljude. Među ostalim, osvrće se na pojavu bestidnog razgolićavanja intime. Srušeni su zidovi koji odvajaju unutarnje od vanjskog, diskretnu, jedinstvenu, intimnu stranu svakog od nas od njezina izlaganja i oglašavanja.
Intimnost je ono što uskraćujemo strancu i dopuštamo samo onima koje želimo pripustiti u svoju duboku tajnu, često i nama samima nepoznatu. Stidljivost je ono što štiti našu intimu, svojevrstan oprez gdje se odlučujemo o stupnju otvorenosti ili zatvorenosti prema drugome. Ne smijemo posve razotkriti vlastitu intimnost, kako se ne bi rasplinula tajnovitost i privlačnost naše osobnosti. Rušenje svih ograda znači neizbježno i rušenje onoga što štiti ono najdublje i najsvetije u čovjeku. No, protiv svega toga puše vjetar našega vremena koji hoće sve razotkriti, iznijeti na vidjelo, izložiti svačijem pogledu. Ono što nije izloženo, nije ni primijećeno. Svijet je postao neka vrsta javne izložbe: sve se izlaže. Ne samo robu, nego i tijelo i dušu.
Takvo izlaganje ukida tajnu, intimnu, skrivenost. Sve je izvanjšteno. Širi se navika koja je zarazila i ponašanje mladih: imam osjećaj da živim samo ako se pokazujem. Da bismo bili tu, moramo se pokazati. Izići iz skrivenosti. Jer, u skrivenosti nisam zamijećen. U skrivenosti sam nitko. Skrivanje može čak biti i sumnjivo za javno mnijenje. Ono hoće da sve bude dostupno svima, izloženo radoznalom pogledu. Oglašeno i de-privatizirano. Pojedinac kao da nema pravo na tajnu, na privatnost, na nutarnjost. Javna priznanja, ispovijedi, razotkrivanja vode k bestidnom pokazivanju sama sebe.
Bestidnost je tako postala krepost: krepost iskrenosti. Nemam više ništa što bi bilo samo moje. Sve je zajedničko vlasništvo. I ne smijemo se ničega stidjeti, jer stid se smatra neiskrenošću, zatvaranjem u sebe. Bestidnost je iskrenost, otvaranje, izlaganje. Kada kažem "nije me stid", to ne znači samo da nisam kriv, nego i to da se ne bojim izloženosti pred drugima. Od bestidnosti sam načinio ne samo svoju vrlinu, nego i dokaz svoje iskrenosti i nedužnosti.
Emisije poput Velikog brata, Farme, i sličnih nude svim korisnicima televizije i interneta mogućnost pomnog motrenja tuđe duše. Kada je dvanaest ljudi zatvoreno u skučen prostor i izdvojeno od svijeta, bez knjiga i u besposlici, zacijelo neće pokazati svoju normalnost, nego svoju patološku stranu. Posrijedi je spektakl ludosti, a ne normalnosti.
Za Galimbertija je to veća pornografija od pornografije u pravom smislu riječi, jer je gore razgolićavanje duše nego tijela. I to svatko može vidjeti. Tomu služe masovni mediji. Oni sve nametljivije i drskije upadaju u diskretnost pojedinca. Više nisu dovoljni testovi, upitnici, uzorci, statistike, nego se pojedinca uvlači u to da sam svojim intimnim priznanjima, emocijama u direktnom prijenosu, ljubavnim pričama i trivijalizacijama privatnih života nudi svoju unutarnjost, svoju intimnost i u javnosti pokazuje svoja čuvstva u skladu s bestidnošću koju ljudi odobravaju kao izraz iskrenosti, jer naposljetku vrijedi geslo: "Nema se ništa skrivati, ne treba se ničega stidjeti."
Zanimljivo je da Galimberti u toj pojavi vidi i religioznu dimenziju. Čar gledanja takvih prizora nije toliko u tomu da za trenutak provirimo u tuđi seksualni život, nego naša nesvjesna transpozicija na Božje mjesto. Čovjek-gledatelj se postavlja u ulogu Boga koji motri ljudske živote. Nakon "smrti Boga", koju je Nietzsche navijestio, sada čovjek-gledatelj postaje Božje oko. Sada gledatelj ima ono posebno pravo koje je prije bilo pravo Božjega oka da pomno motri nutrinu svakoga od nas. Na neki se način ukida Božje pravo i daje u ruke svima po volji.
Ova bestidnost, ovo razgolićavanje onog najvrjednijeg što čovjek nosi u sebi, nužno mora voditi osiromašenju i poniženju ljudske osobe. Stidljivost je krajnje pozitivno i zdravo ljudsko čuvstvo koje nas upravo čuva od onoga patološkoga i nenormalnoga. Jedino Bog ima istinsko pravo da motri najdublje, intimne predjele naše duše, i to mu pravo nitko ne može oduzeti. Jer, njegov je pogled očinski, prožet ljubavlju. To je savršeno čist pogled, bez primjesa pokvarenosti i znatiželjnosti koje su svojstvene nama ljudima. I dobro je izložiti se tomu pogledu. I pitati se: kako me Bog vidi? I kako je želim vidjeti sebe, preobražen njegovim pogledom?
Kolumna
Nema komentara:
Objavi komentar