fra Ivan Ivanda: Očaj kao sluga nade


Očaj može biti sluga nade. Kada dodirne očaj, njegovu strahotu, čovjek se može odvažiti na skok vjere, na skok u nadu koja obećava spasenje i smirenje.

Čovjekov život nikada kao danas nije bio pretrpan i zasut svim i svačim, a istodobno nikada nije bio siromašniji smislom i značenjem. Postao je prazan zbog gubitka transcendencije. Posrijedi je, filozofski rečeno, "pomračenje metafizičkoga". Pojedinci svoj život sve više žive kao funkciju, ulogu, te im postaje nevažan čak i u vlastitim očima. Živjeti ne znači žrtvovati se, otvoriti se višemu smislu, protegnuti se prema "nebu", s pogledom na eshatološko. Živjeti znači iscrpsti ovozemaljske mogućnosti, produljiti trajanje brigom za tijelo, odstranjujući bol. Tako je egzistencija na neki način ostvarena, ali istodobno i porečena, zapriječena, nepriznata.

Francuski pisac G. Bernanos u svojim romanima opisuje čovjekovu stalnu borbu između dobra i zla. Stanje očaja je posljedica čovjekova otvrdnuća u grijehu, zatvorenosti milosti. Tajnovita se čovjekova dubina na neki način hermetički zatvori svjetlu, navikne se na mrak, koji postaje sve guš­ći, a samim tim i sve neskloniji dolasku svjetla.

To je stanje slično onim Platonovim špiljskim ljudima. Očaj dolazi kada se čovjek počne udaljavati od svoga ishodišta, od svjetla, i ustraje u tome udaljavanju. Tako odstojanje od svjetla postaje sve veće, a okoštalost uma i srca stvara neprobojne brane koje čovjeku daju demonsku sigurnost u vlastitu moć i samostojnost. No, ta je obmana zasljepljujuća. Ta prividna moć samo je lažna sigurnost, jer je čovjek u stvari jako slab i krhak. U takvoj slabosti postaje sve prikladniji za putove koji ga odvode u beznađe. Očaj se tako pokazuje kao znak neispunjenosti duše koja vapi za svjetlom i puninom. Razbiti očaj je jako teško. Čovjek mora smoći snage podložiti se Bogu, prihvatiti stanje nemoći i potrebitosti. I najveća je demonska kušnja pred koju smo stavljeni: očajnički htjeti svoje "ja" ili prihvatiti "ja" koje nam je Bog namijenio u svojoj providnosti i dalekovidnosti.

U Bernanosovim romanima izlaz iz očaja, iskorak prema nadi, donosi neki nadnaravni događaj, "čudo milosti". To je onaj proces koji se ne pojavljuje pred našim očima, nema pravih svjedoka, jer ostaje u svijetu nevidljivoga. U župi Ambricourt izvana se sve čini dobrim i zdravim, ali je zapravo crvljivo i prazno. Vlada konvencionalno licemjerje, glumaštvo, formalizam. Pod pokrivalom namještene pristojnosti, prijetvorne ljubaznosti, krije se učmao život prepun prljavih namjera i djela. Beznađe se očitava na licima, u pogledu. U takvom krš­ćanskom ozračju, koje je navezano na tradiciju i postalo pukom vanjskom formom, nalazi se mladi župnik. On nije "veliki pastir". Loš je propovjednik, nema govorničkog dara i nadahnuća, čak se i djeca izruguju s njegovim lekcijama iz vjeronauka.

No, mladi župnik ima nešto što ne poznaje logika modernog racionalnog računanja: ima nedužnost, nutarnju čistoću, hranjenu beskrajnim nabojem nade. Samo tom svojom kvalitetom uspijeva slomiti začarani krug licemjerja koji pritiš­će savjest njegovih župljana. Samo je on u stanju prisiliti groficu Chantal da zaviri u svoju savjest, te prizna i ispovjedi svoj očaj. Tako milost koja se izlijeva preko svećenika predana Bogu dovodi groficu do toga da pogleda u lice vlastitom očaju. Da prizna samoj sebi kako mrzi ljude, život, pa i samoga Boga. I tek kada progleda, kada vidi svoj grijeh, može je obasjati zraka nade.

Važno je ne podleći očaju, nego se pavlovski "nadati protiv svake nade" (Rim 4,18). To je snaga djeteta koje ne želi umrijeti, koje se očajnički bori protiv ravnodušnosti i prijetvornosti odrasloga, grješnog života. To je snaga nade u ovom beznadnom svijetu. Očaj može biti sluga nade. Kada dodirne očaj, njegovu strahotu, čovjek se može odvažiti na skok vjere, na skok u nadu koja obećava spasenje i smirenje. I nije slučajno da su sveci, ti veliki "nadatelji", prolazili kroz noć očaja, spoznaje svoje grješnosti i Božje odsutnosti. Morali su se izboriti za zoru novoga jutra, novoga života. Nada postaje istinska i duboka tek kada prođemo kroz noć očaja u kojoj smo živjeli zbog životnih laži, udaljeni od svjetla istine. Nada je krjepost, virtus, nadiđen očaj.

Uvijek strpljiva i pažljivo brižna Božja ljubav ne ostavlja nas u ponoru izgubljenosti. Nismo osuđeni na očaj, niti je očaj posljednja riječ. U Njemu nam je zasjala nada blaženog uzdignuća. Premda "u ovome životu još nismo sretni", smijemo "biti sretni u nadi" (sv. Augustin).

Kolumna
Podijeli na:

Nema komentara:

Objavi komentar

Zapratite nas na FB, Instagramu i Twitteru, lajkajte i podijelite objavu

a

google.com, pub-8801838836830184, DIRECT, f08c47fec0942fa0