Šematizam: Župa Goranci


Opći uvod
Prostorom prevelika župa u planinskome području sjeveroistočno od Mostara, danas gotovo potpuno raseljena. Glavna privredna grana stoljećima je bilo stočarstvo. Područje na Čabulji i u njezinu podnožju je upravo idealno za to. Župu čini trinaest naselja raspršenih po brjegovima navedene planine, između dolina rijeka Neretve i Drežanjke te planine Bile. Riječ je o trima temeljnim naseljima (mjesne zajednice): Goranci, Raška Gora i Bogodol s njihovim zaseocima.

Klima je kontinentalna, područje s malo obradivih površina. Po svemu sudeći ovdje je stočarstvo bilo prvotna proizvodna grana još tamo od pretpovijesti. Ilirske gradine i gomile, a na području župe zabilježeno ih je jedanaest (u Gorancima dvije, u Sovíćima dvije, u Bogodolu pet i u Raškoj Gori dvije) svjedoče o ilirskoj nazočnosti u podnožju čabulje još u stoljećima prije Krista. Iz srednjega vijeka sačuvano je nekoliko nekropola stećaka, koje svjedoče o brojnosti i bogatstvu ondašnjih stanovnika: u Gorancima Pod jelom (pravoslavno groblje), Bili greb, Vukin greb, Krivaja i Rajiča groblje, Ćorića vlačice i Pod jelom (katoličko groblje); u Sovíćima lokaliteti Stećci i na raskrižju Planinica – Sovíći; u Bogodolu Križi ili Staro groblje; u Raškoj Gori izvanredna nekropola Domazeti te Ćordina kula, Vejzovići, Sirge. I tada je temeljna privredna grana bilo stočarstvo, a tako je ostalo i čitavo vrijeme otomanske vladavine, pa i kasnije, sve do prije kojih 30-40 godina. I nazivi Vlaški put, Velika i Mala Vlahinja svjedoče o toj stočarskoj djelatnosti. Svakako je zanimljivo spomenuti da su ti stočari (koje turski izvori upravo zbog bavljenja stočarstvom nazivaju “vlasima”) sa svojim stadima
odlazili i daleko, ponekada vrlo daleko od svojih naselja u podnožju čabulje. Tako K. Draganović upravo Rašku Goru ubraja u jednu od izvornih bunjevačkih naseobina, a zaključak donosi upravo na temelju bunjevačkih prezimena koja su istovjetna u svim četirima bunjevačkim granama (hercegovačkoj, ličkoj, primorskoj i bačkoj).

Nekoć prosperitetno područje, s velikim brojem stanovnika (1930-ih tu je živjelo gotovo 3500 katoličkih stanovnika!), u posljednjim se desetljećima ubrzano iseljava. Ljudi žele imati pristup civilizaciji, pogotovo školi i kruh zarađivati ne na tako težak način kako su to činili njihovi stariji. Stoga je najveći broj iz toga zabačenog i udaljenog kraja sišao u dolinu Neretve te su posao našli u industriji i rudnicima, nastanjujući se u mostarskim predgrađima: zapadna mostarska predgrađa od Ilića do Raštana uglavnom su naselili bivši goranački župljani. Brojni do danas vikendom rado odlaze u staru postojbinu, nadisati se svježega zraka i uživati u prirodnim ljepotama Čabulje.

Župna kuća Pod Jelom

Osnutak župe i građevna djelatnost
U 17. stoljeću spominje se župa Raška Gora: župnik je boravio u zabitnome planinskom naselju, što dalje od putova i Turaka. Podatak o tome da je mostarski župnik boravio u Podivačju kod Raške Gore zabilježio je makarski biskup fra Marijan Lišnjić za vrijeme svoga pohoda mostarskoj župi 1672. godine. To je bilo samo privremeno boravište župnika, koji se zapravo krio kod svojih župljana na prevelikome prostoru ondanje mostarske župe. Uskoro se cjelokupno katoličko pučanstvo iz Goranaca, kao i iz većega dijela Hercegovine, preseljava na područ je pod mletačkom vlasti. Bilo je to tijekom Morejskoga rata (1684. – 1699.). Oko 1694. iseljenici iz Blata i Goranaca, pod vodstvom serdara i franjevaca, preselili su u gornju Cetinu, u okolicu Zadvarja i Vrgorca. Tada je župa Mostar bila ugašena.

Snažniji povratak na stara ognjišta počinje potpisivanjem Požarevačkoga mira 1718. godine. Goranci su dio prevelike župe Mostar. Župnik nema trajnoga boravišta, nego hoda od sela do sela i tajno slavi mise i dijeli sakramente. Od sredine 18. stoljeća (najkasnije 1768.) sjedište je župe u (Mostarskome) Gracu. Takvo je stanje ostalo više od sto godina. Konačno se od župe Gradac 1849. odijelila župa Mostar, a 1871. odcijepila se i župa Goranci. Pripala su joj i dva naselja župe Mostar: Sovíći i Planinice. Matične knjige vode se od osnutka župe do danas i sve su sačuvane.

Prema prvome Šematizmu objavljenom po osnutku župe, onome Bakulinu iz 1873., župi su pripadala sela: Goranci, sa zapada Bogodol, s istoka Domazeti, Đubrane i Sirge, sa sjevera Podivačje i Željetuš te s juga Sovíći i Planinica. Prvu župnu kuću, malenu i neuglednu, sagradio je prvi župnik fra Mate Prskalo na mjestu Široka njiva. Zemljište je kupljeno novcem koji je darovao apostolski vikar fra Anđeo Kraljević (150 forinti), a on ih je dobio iz pobožne Lyonske zaklade. Kuća je sagrađena zalaganjem župnika fra Mate, a župljani su donijeli građu i pomagali radom. Mise su se služile po grobljima.

Novu župnu kuću, na lokalitetu zvanome Pod jelom, gradio je “neumornim trudom i vlastitim troškom” župnik fra Jakov Kraljević (1880. – 1889.), počevši od 1883. godine. Zemljište su mu darovali Mustajbeg čelebić iz Mostara i njegovi kmetovi Jozo Stojkić i Andrija i Jozo Ćorić. Građena je istodobno sa župnom crkvom. Kamen je puk donosio sa Željetuša, ploče s Vrdi, a trenice iz Šuice. Majstori su bili iz Imotskoga. Kuća, čatrnja, štala i crkva građene su osam godina. Istodobno je župnik ogradio dvorište i u njemu posadio svakovrsne voćke. Ta je kuća bila neusporedivo bolje građena od one prve, ali je s vremenom i ona postajala sve teža za stanovanje. Bila je teško oštećena u ratu 1942. godine. Temeljito je obnovljena 1961., ali ni to nije bilo trajno rješenje, jer je kuća neprestano vlažila. Stoga se moralo misliti na izgradnju potpuno nove kuće. Toga se posla prihvatio župnik fra Dinko Maslać. Radovi su započeli u ljeto 1975., a najveći je dio troškova snosila Hercegovačka franjevačka provincija, makar su svoj prinos dali i župljani. Kuća je dovršena i useljena 1976. Za ono vrijeme imala je sve potrebne funkcionalne i estetske osobine.

Crkvu je također sagradio župnik fra Jakov Kraljević. Gradnja je započela 1883., a crkva je pokrivena 1884. godine. Novac za krov darovao je i car Franjo Josip I. (300 forinti). Crkva je zidana kamenom koji se poslije mise donosio s obližnjega brda Migura. Isti je župnik nabavio i zvono 1886. godine. Postavljeno je na drvene grede u blizini crkve početkom 1887. i tom je prigodom priređeno veliko slavlje u župi. Župnik fra Krešo Jukić temeljito je preuredio crkvu od 1968. do 1972. Tom je prigodom sagrađen i betonski zvonik, a na njega je postavljeno zvono nabavljeno 1886., kao i novo, kupljeno 1972. godine. Svi su radovi obavljeni u prigodi proslave 100. obljetnice župe (1871. – 1971.). Župnik fra Dinko Maslać sa župljanima je tijekom ljeta 1978. postavio novi, bakreni krov na crkvu sa snjegobranima i olucima. Župnik fra Marko Jurič je u jesen 2003. obnovio fasadu na crkvi i zvoniku, a 2005. elektrificirao zvono.

Na fra Jakova Kraljevića podsjeća kamena ploča s natpisom, koju je pronašao župnik fra Ferdo Boban 2008. godine. Na njoj stoji napisano: Vječni spomen / svih zgradja / ovdi u Gorancim / o.
fr. Jakova Kraljevića / 1880.

U župi postoji čak petnaest grobalja, što je posljedica velike raspršenosti župe. Do 1975. u samo četirima grobljima bile su podignute kapelice. Danas na području župe ima više kapelica, što na grobljima, što malenih zavjetnih s kipovima svetaca. Ima i zvonika sa zvonom, kao i križeva na raskrižjima. Postoje i dvije područne crkve. Njihova izgradnja bila je posljedica velike udaljenosti
od župne crkve: područna crkva sv. Ante u Bogodolu udaljena je od župne 8 kilometara, a ona u Domazetima u Raškoj Gori, posvećena sv. Nikoli Taveliću, čak 13,7 kilometara. Crkva u Bogodolu sagrađena je 1965. godine. Zidana je kamenom, a pokrivena ciglom. Veličina: 12 x 7 m te apsida 1,6 x 3,2 m. Iznad apside je zvonik sa zvonom iz 1938. godine. Crkva u Raškoj Gori izgrađena je 1980. zalaganjem župnika fra Dinka Maslaća. Vrlo je skladna i ima lijep zvonik uz crkvu. Zvono je iz 1910., a prije je visjelo na drvenome zvoniku na čulici, udaljenoj od današnje crkve oko 200 metara. Kupili su ga mještani Raške Gore i goranačkoga zaseoka čerek. Osobito je poznato misište na Bilima, gdje se misa slavila u skrovitosti tijekom turske vladavine, a običaj je do danas da se jednom godišnje na istome mjestu slavi misa.

Ovdje valja napomenuti da je prvu školu sagradio župnik fra Vencel Kosir, uz silne poteškoće, jer do župe nije bilo nikakve ceste, pa se sva građa iz Mostara morala nositi na leđima ili na konjima. Školska zgrada pokrivena je 10. listopada 1931. Fra Vencel je i prije i nakon izgradnje škole brojne opismenio, kako katolike, tako pravoslavce.

Filijalna crkva sv. Ante u Bogodolu

Kretanje stanovništva
Iseljavanje je glavno obilježje ove planinske župe, barem u posljednjih 40-50 godina. Ovdje pokušavamo pratiti najprije trajni rast stanovništva od sredine 18. do sredine 20. stoljeća te nakon toga drastičan pad: danas u župi živi tek nešto više od 200 župljana, uglavnom staraca i starica. Godine 1742. na području župe bilo je 304 katolika koji su živjeli u 32 obiteljske zadruge (sela Goranci i Raška Gora), a 1768. godine 268 u 34 obitelji (sela Goranci, Raška Gora, Sovíći). Pad broja je vjerojatno samo varka zbog nestalnosti stanovništva, koje je selilo sa svojim stadima na razne strane. Prema izvještaju biskupa Miletića područje župe imalo je 1813. godine 505 katolika u 113 kuća (sela Goranci, Sovíći te Raška Gora i Vrdi). Budući da su popisu pogrješkom pribrojene i Vrdi, može se reći da je na području župe bilo oko 450 katolika. Godine 1844. tu je živjelo već 808 katolika u 128 kuća (sela: Goranci, Sovíći, Planinica, Raška Gora i Bogodol), što znači da velika kuga iz 1815. ovdje nije nanijela veće štete. Prema Šematizmu fra Petra Bakule iz 1867. tu je 1212 katolika u 151 obitelji (naselja: Goranci, Sovíći, Planinica, Bogodol, Željetuš, Podivačje, Sirge, Domazeti). Slijede podatci iz kasnijih šematizama: župa Goranci imala je 1882. godine 1680 katolika u 201 obitelji (naselja: Goranci, Sovíći, Planinica, Đubrani, Bogodol, Ladina te zaseoci Raške Gore: Domazeti, Sirge, Podivačje i Željetuš); 1889. godine 1911 katolika u 228 domova, a k tomu i 1 muslimanska i 56 pravoslavnih obitelji; 1902. godine 2471 katolik u 296 obitelji; 1917. godine bilo je već 2930 župljana, a 1932. tu je bilo rekordnih 3320 župljana u 400 kuća. Taj neobično snažan rast bio je posljedica “mode” stočarstva u tim desetljećima, dapače stoljećima, kada se dobrostojeće domaćinstvo mjerilo brojem sitne i krupne stoke. Malo je čudno da je broj stanovnika 1940. bio manji nego 1932.: bilo je 3027 župljana. Jesu li već bila počela odseljavanja ili su se u međuvremenu
neki zaseoci odvojili od župe Goranci? Svakako, rat koji je uslijedio još je više pridonio smanjenju broja stanovnika: u ratu su iz župe poginula ili nestala čak 263 župljana: iz Goranaca 146, iz Bogodola 34 i iz Raške Gore 83. Tako je 1962. u župi bilo tek 2314 katolika u 391 obitelji. A potom počinje stalni pad, sve do danas: 1975. godine u župi je 1750 katolika u 320 kuća; 1985. godine 610, 1990. godine 598, 1996. godine 850 (s izbjeglicama), 2001. godine 297, 2005. godine 268, a 2010. godine samo 223 katolika u 120 kuća. Više nema tko ni iseljavati. Samo umirati. Još 1979. u župi je bilo 221 dijete u osnovnoj školi, od 1. do 8. razreda. Danas tu uopće nema nikakve škole.

Filijalna crkva sv. Nikole Tavelića u Raškoj Gori

Župnici župe Goranci
fra Mate Bulić Prskalo 1871.-1876.
fra Petar Soldo 1876.-1880.
fra Jakov Kraljević 1880.-1888.
fra Rafo Radoš 1888.-1889.
fra Gabro Rozić 1889.-1894.
fra Bono Šarić Drežnjak 1894.-1895.
fra Gabro Rozić 1895.-1896.
fra Karlo Ivanković 1896.-1902.
fra Jozo Bencun 1902.-1903.
fra Ilija Rozić 1903.-1907.
fra Alfonzo Ćurić 1907.-1908.
fra Leonardo Radoš 1908.-1915.
fra Paško Martinac 1915.-1918.
fra Vid Čuljak 1918.-1923.
fra Valentin Zovko 1923.-1929.
fra Vencel Kosir 1929.-1932.
fra Petar Bakula 1932.-1933.
fra Slavko Luburić 1933.-1937.
fra Anđelko Nuić 1937.-1939.
fra Damjan Rozić 1939.-1942.
fra Emil Stipić 1942.-1945.
fra Placid Pandžić 1945.
župa bez župnika 1945.
fra Rajko Radišić 1945.-1949.
fra Petar Bakula 1949.-1951.
fra David Zubac 1951.-1955.
fra Miroljub Skoko 1955.-1965.
fra Krešo Jukić 1965.-1970.
fra Bono Krndelj 1970.-1973.
fra Dinko Maslać 1973.-1982.
fra Ljubo Leko 1982.-1987.
fra Grgo Martić 1987.-1988.
fra Kornelije Kordić 1988.-1993.
fra Nikola Spužević 1993.-2000.
fra Alojzije Bošnjak 2000.
fra Marko Jurič 2000.-2005.
fra Tomislav Puljić 2005.-2007.
fra Ferdo Boban 2007.- 2014.
Fra Ivan Ivanda 2014.-

U župi redovito nije bilo kapelana, osim što su krajem rata neki franjevci privremeno boravili u Gorancima, tako fra Kruno Pandžić (1943.) i fra Placid Pandžić (1943. – 1945.), a ponekada i pokoji bogoslov.

Literatura:

  • Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije 1977., Mostar, 1977.
  • Jurič, Marko – Vidović, Dragan, Župa Goranci kod Mostara, Mostar, 2009.
  • Bakula, fra Petar, Hercegovina prije sto godina (Šematizam iz 1867.), Mostar, 1970.
  • Glavaš, Radoslav, Spomenica pedesetgodišnjice Hercegovačke Franjevačke Redodržave, Mostar, 1897.
  • Mikulić, fra Martin, Hercegovina 1903. Šematizam franjevačke provincije, Mostar, 2003.
  • “Viestnik (Pobožnost prama sv. Anti na Gorancima)”, Kršćanska obitelj, br. 9/1909., str. 143.
  • Martinac, Paško, “Župa Goranci”, Kršćanska obitelj, br. 1 – 2/1917., str. 19 – 20.
  • Šilić, Rufin, “† Fra Krešo Jukić”, Mir i dobro, br. 2/1971., str. 81 – 85.
  • “Župa Goranci kod Mostara”, Naša ognjišta, br. 6/1972., str. 12.
  • “Stota obljetnica župe Goranci”, Naša ognjišta, br. 2/1973., str. 11.
  • (Šilić, Rufin), “Goranci : 100. obljetnica župe”, Mir i dobro, br. 1/1973., str. 23 – 27.
  • Ž. I. (= Žarko Ilić), “Novi župski stan u Gorancima”, Kršni zavičaj, br. 10 (1977.), str. 118.
  • “Dovršene crkve u Gorancima i u Bogodolu”, Kršni zavičaj, br. 12 (1979.), str. 142 – 143.
  • Barbarić, Gojko, “Goranci župa podno čabulje”, Naša ognjišta, br. 10/1999., str. 20 – 21.
  • Kaleb, Ivan, “Vjera u budućnost župe ipak živi”, Naša ognjišta, br. 11/2007., str. 16 – 17.
  • Vidović, Dragan, “Sto godina kapelice na Babaljci”, Kršni zavičaj, br. 42 (2009.), str. 170 – 171.

Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije
2012. godine
Podijeli na:
Zapratite nas na FB, Instagramu i Twitteru, lajkajte i podijelite objavu

a

google.com, pub-8801838836830184, DIRECT, f08c47fec0942fa0